Ius ad bellum. Pravo koje određuje tko, kada i radi čega može povesti i voditi rat.
Ovo pravo najmanje je pravo, nitko ga ne zaslužuje i nitko ga ne daje. Djeca kojoj je budućnost oduzeta, obitelji koje su razorene, stari kojima je sigurnost nestala to pravo nikome dali nisu. Domovinski rat. Mržnja i bijes jednome su u srce došli pa se kao kuga proširili Lijepom Našom, ali i izvan nje. Nije šokantno da i dandanas ljudi od istog boluju. Mi ljudi, stvoreni smo da ljubimo, pa se pitam kada su bratstvo i ljubav zamijenjeni bijedom i mržnjom. Kako ljubav prema jednome može zaprljati nečiji život s toliko nasilja. Ne, to ljubav nije! Ljubav u čovjeka, onoga poštena, mora biti mila srcu i nježna jeziku. Ljubav što iz srca proizlazi, mozak ne primorava na zlobu. Oh! Svi govore kako smo kao vrsta najpametniji, kako s vremenom sve više znanja stječemo, ali zar nas je toliko zaslijepilo? Kako može brat na brata, susjed na susjeda ruku dignuti. Koliko bi ljudi sve na svijetu dali da je samo ruka i bila. Puške, mine, bombe postali su svakodnevnica. Zrakoplovi koji su nas jednom spajali, sada su bili alat, stroj koji nas kao ljude dehumanizira. Točkice na radaru, životinje na zemlji, nitko i ništa, neprijatelj, onaj na “krivoj” strani. Danas već davno zaboravljeni nisu bili životinje, već muškarci i žene, ljudi od mesa čija je krv polja premazala i dušu im tamo ostavila. Probali su nas rastaviti, proždrijeti. Stojimo danas tu kao dokaz da nisu mogli. Ipak nisu svi pojedinci dobili sretan završetak i povratak kući s voljenima. Nisu svi doživjeli slobodnu Hrvatsku. Nisu se svi vratili isti. Ispravak, nitko se nije kućama vratio isti. Nisu se ni istim kućama, ili što je od njih ostalo, vratili. Ali dom i slobodu, njih nikada nismo ni izgubili. Kao narod smo se ujedinili više nego prije, patnja je ta koja ljude najviše spaja. Naši branitelji, sestre, novinari, naši ljudi… Svi su čuli isti vapaj srca, kako gori od žudnje za egzistencijom. Izborili smo se za sutrašnjicu, za novi dan kada možemo reći da smo jedno. Danas ponosno možemo svi reći kako smo jedni jedini Hrvati. To je nešto nezaboravljivo. Molim sve, pa i Boga, a i vas dragi moji, da priče ovih hrabrih ljudi ne ostavite u dalekoj jučerašnjici. Sjetite se, volite, ljubite, živite za one koji to ne mogu!
Prošlost ne smijemo zaboraviti, u budućnost moramo kročiti. Nakon trideset godina i dalje nismo savršeni, ali je li itko? Naši smo, mi smo.